nedjelja,18.09.2011.
nema više zlatnih niti
|
dogodi se nekad da se poželim vratiti u prošlost i iz nekog bogatijeg vremena izvući neke trenutke, neka sjećanja, mirise, neke misli i riječi, slike i osobe, izvući ih poput tankih, osjetljivih niti i rastočiti u sadašnjosti. ti trenuci, istina je, dijelovi su mene, ali ne bi trebali biti važni kao činjenice prošlosti već samo kao supstrat onoga što čini moju sadašnjost. nismo ni svjesni svih imena koja nosimo. voljela bih da mogu živjeti u skladu sa svojim, da ga utjelovim i da kao otjelovljenje budem ono sada. sadašnji trenutak kao izvor radosti i mira, kao izvor stvarnosti, jer samo sada zaista stvarno jest. shvaćam da više poetike osjećam kada moje je srce obuzeto slutnjama i kada prolazim kroz krize, tada kao da se u meni otvara jedan tajni prostor obavijen mistikom, čudnim bojama, osjećajima neke graciozne melankonije i onda se u tom prostoru rastvaram i napokon priznajem sebi život i stvarnost i sve se u ntom prostoru rastvara zajedno sa mnom, prošlost-sadašnjost-budućnost, i sve opet u nekom nastojanju potpunog obuhvaćanja i razumijevanja onoga što se dogodilo, što se događa i što tek slijedi. i sada, u tom prostoru, u toj usisanoj rupi, osjećam se kao u dvorani punoj osušenog cvijeća, koje se svuda oko mene previja i razlama, kao ispljuvci mojeg ega odbačeni kao ukras koji sa sobom nužno povlači i ustajalu energiju. jer ego je taj koji gomila, gomila događaje, osobe, emocije, pažnju, mirise, ego je taj koji najčešće zalazi u taj spremnik prošlih života. što uopće radim ovdje? znam da neka svrha postoji, ali ne mogu ju konkretizirati, ne mogu izvući nijednu jasnu misao koja bi opisala svrhu mojih posjeta. tužno mi je kad se sjetim nekih ljudi. u tim sam ljudima nekad vidjela nešto, zlatnu nit koja mi se svidjela, ali je bila još prilično daleko, iako se činila dovoljno blizu da posegnem za njom. mislila sam, vrijeme će pokazati, vrijeme će mi pomoći. no vrijeme je učinilo nešto što mi se ne sviđa, iako je i to zapravo pomoć. u tim ljudima više ne mogu vidjeti tu zlatnu nit. ili je nikada nije bilo, ili se udaljila toliko da je više ne mogu ni nazrijeti, ili je ja jednostavno više ne mogu vidjeti. svejedno, osjećam prazninu i trebaju mi zlatne niti. i ne znam više gdje sam. gdje su svi? gdje je sve ono što sam nekad prepoznavala? zašto čarolija ikada nestane? zašto se toliko puta moram rastajati? zašto moram odustajati od ljudi? zašto se događaju ta prirodna ispadanja? da se stvori novi prostor za rast? gdje je taj rast? ne vidim ga...ipak, idem dalje... |
petak,31.12.2010.
tko
|
ne mogu se pretvarati da ne znam da postoji ništa. i ne mogu ne znati da znam mnogo više no što mislim da znam. laž je uvlačenje u još veće patnje koje se ni zamisliti ne mogu jer nadilaze um. um je poput životinje koja evoluira i sve je inteligentnija što joj više prostora je dano. dah je život, a kad se otme kontroli može nas i ugušiti, jer dah može biti i posljednji i prvi. početak ili kraj, je li to moguće u vječnosti, gdje vrijeme i prostor tek riječi su. riječi za što? opet um je taj koji uzrok je stvarnosti takve kakvu vidimo. osjetilima, ali i ne srcem. mojih pet osjetila. mojih šest osjetila. mojih kojih nema osjetila. gdje je kontrola? tko kontrolira koga i kako, zašto? gdje je ono što je kontrolirano? tko sam ja? |
ništa
|
kakvi smo? nesretni. dobri, ali nesretni jer ne znamo da smo takvi. mislimo da znamo istinu, da poznajemo život, druge, sebe, da se tako dobro snalazimo ili ne snalazimo. a u čemu? gdje smo to? tko smo? zašto smo uopće tu? zašto sam na svijetu? zašto smo svi ovdje? zašto? je li to uopće pravo pitanje? treba li se uopće pitati? gdje je ono sve unutra u meni što nekad doživljavam u bljeskovima a svo ostalo vrijeme toga nema? samo prividno nema, ali unutra je, svugdje je, u svima nama, to postoji, jer je vječno i nikada nije prestalo postojati i nikada neće. kakvi su to oklopi i zašto ih imamo, otkad? koji je uzrok stanja u kojemu je svijet ovakav? ako smo stvoreni kao dobrota i ljubav i nekad prije živjeli u skladu s prirodom, u skladu jedni s drugima, zašto je to nestalo, zašto smo se promijenili, zašto više nismo sretni ili smo sretni ali ispod svih tih oklopa koje navlačimo ili nam drugi navlače a da nismo ni svjesni jer nismo ni sebe svjesni, nismo svjesni kada spavamo kada sanjamo, je li to prava stvarnost, gdje je naš osjećaj tijela tada? gdje je naše ja, što je naše pravo ja? toliko raspoloženja, toliko emocija, što je to, gdje je um, gdje su emocije, je li to isto je li to povezano. zašto istodobno volim i ljutim se, zašto bunt, čemu pobuna, zašto ljutnja i skrivanje i zašto strah, od čega? od čega? od čega? jer ovaj život, to je ništa, a opet je sve je r je prilika, ali zašto je ne prepoznajem, a kad je prepoznam, kako ću znati da znam? znam toliko toga, a zapravo ne znam jer to nisu uvidi, spoznaje, to nisu trenuci svjetla, to su bljeskovi, to ne traje dovoljno dugo da bi ostavilo utisak. je li ovaj život zadnji? koji je po redu? a ako nije zadnji, koliko još? koliko još i zašto toliko, tko određuje koliko još? Bog? ili ja, ili sam to ja, jer samo ja postoji, samo ja, ne postoje ni drugi jer svi smo mi ja. ti si ja i ja smo ja i svi smo ja i svi smo jedno a zašto se onda razdvajamo, zašto se onda razdvajamo? |
četvrtak,19.11.2009.
izlegnuće
|
u posljednje vrijeme život nudi samo teške lekcije. teže od težih, i ne dopušta odmak. jesu li nužne velike žrtve da bi dobio nešto veliko zauzvrat jesu li nužne teške suze možda nisu nužne, ali ne znam drugačije... |
petak,19.06.2009.
<3
ponedjeljak,04.05.2009.
Pljuske padoše po njegovim ljupkim obrazima?
nedjelja,19.04.2009.
................... jednom shvatiš da um nije izvor ovog divog divnog predivnog događanja osjetiš da uvučeni smo u beskrajnu igru ljubavi i obožavanja bijega i povratka tada manje je važno koji dan je koliko sati, ali ne toliko nevažno da prestanemo biti bit ću ovdje i tamo i bit ćeš stalno i nikad jer nema razlike stvar je to percepcije opet probudi me ujutro sneni osjećaj životnosti opet prekine nas zvuk neodgodivog događanja opet upadni u vodu zaboravi plivati zaboravi što sam i što smo gdje sam i zašto smo kad uhvatim se snažno za pluća i za kosu za prste i za tijelo kad uhvatim tebe u sebi .............. |
subota,04.04.2009.
jutro
|
nema nikoga. samo cesta i ja. vrijeme se smanjuje, a ja rastem u malu tamnu točku (MTT). tu i tamo koji traktor, koji auto koji kamion tišina i ništa više.  |
petak,03.04.2009.
funny little man
|
when did i get so self-indulgent? when did i get so alone wannabe? oprostite, gospodine, smijem li staviti svoju torbu ovdje? da. svejedno. ionako nikoga nema.  želim se družiti s vama. |
srijeda,25.03.2009.
za V
|
V, kad ćemo u Š??? na opasna mjesta i na Z kad ćemo u M i na R ili na neko P u B na S u V jer tamo je N pun je bio M i ti si V, a ja sam D bez S. aaaaaaaaaaaa moj SŽ je trenutno N, na Č (on H) zato mi je da odgovorim trebalo toliko V  |
nedjelja,22.03.2009.
sloboda
|
svjetlost je narasla u mojim očima i pretvara teške uzdahe u svježa jutra koja počinju rano rano ne želim se vraćati u prozna djela mračnih umova. nema umjetnosti tamo gdje duše obitavaju u prošlosti. (nikada je tamo nije ni bilo, iako možda mislite suprotno). to je moja prva odluka. i Ti si jedna od njih. u planu je nešto drugo. težnja i novi svijet. život u kojem više nitko ne uskače u moja usta i prostora za improvizaciju je mnogo. |
srijeda,25.02.2009.
|
Kad bismo mogli proniknuti u sve naizgled nonšalantne geste i podvige koje nitko drugi ne procjenjuje važnima kad bismo mogli prigrliti zagrljaj koji leži u njihovim očima i prihvatiti ono što boje se izreći jer krhko je srce kad bismo mogli osjetiti cjelinu Svemira i beskrajne niti koje prožimaju i najmanju česticu koja postoji kad bismo shvatili koliko smo beskonačni i beskonačni i beskonačni. svemogući. sve što činimo |
srijeda,18.02.2009.
Vrijeme je za...
četvrtak,29.01.2009.
|
niste znali samo da će otići, već ste znali i točno kad. mi nismo ni sumnjali kakva bol odjeknut će. Ti si jedno čudo. dan pun smijeha, noć puna boli. Ti si mazohist. i dalje ustrajem u krivim stvarima Odlazi zauvijek. odbacujem ugodu Umrijet ćeš u neznanju. i....... |
subota,17.01.2009.
<3
|
Divna je. Oči joj neobavezno trepere u dobroti trenutka koji izaziva. Prsti su joj laki i snažni i tako mlađahno energični. Bore što se prelijevaju u kutovima njenih očiju izdajnički se probijaju iz rumenila i penju upravo prema kapcima. Kad govori, njene usne oblikuju smješak, kao da sanja da je budna i zadovoljna je jer dovoljno je stvarna da bude djelatna. Ona je čista djelatnost. Duša njena zarobljena je u tijelu koja ne odgađa događanje. U potpunosti prihvaćajući tu robiju biva oslobođena od pritiska svoje zaboravljivosti (zna da ćemo je pričekati da pronađe ono što je zametnula, ili ćemo se vratiti drugi put i prenijeti poruku njenoj sestri). U njenom srcu ne postoji sutra jer ovo sada previše je dragocjeno. Ona ne čeka, ona traži, ide, djeluje i ljubi. Ljubi toliko da plače mi se, toliko da zadrhtim od pokušaja da obujmim trenutak u kojem doživljavam svu osebujnost kojom me obasipa. Nauči me, mudra ženo, kako voljeti kao Ti, kako liječiti srca usamljenih! Možda se nikada neću udati iz samilosti, ali vjerujem da mogu naučiti voljeti kao Ti. |