San me nocas probudio iz dugog sna.
I nista vise nece biti isto.
Evakuacije necega iz aviona mog odlaska
na dalek put.
Ceznje, tuge i otpora.
Zbogom unutarnja potresanja autoimuna.
Ljubav. Oduvijek i zauvijek.
Prihvacam podrhtavanja.
Prihvacam svoje uzburkano srce.
I zelje koje se granaju i hvataju za pupoljke vremena.
Prihvacam ljubav koju cu pustiti da raste, pusti korijenje
I ukorijeni se u meni,
Duboko i najdublje do krajnjeg ogoljenja.
I zrak i kisa i lisce na vjetru, i mirisi
proljeca, ponovno probudjeni.

danas je bio jedan od onih "nekih" dana
gdje jedan osmijeh znaci sve na svijetu
jedan zagrljaj isto
doslovno sve
i puse njemackog ovcara na putu u sumu.

SVE.

toliko.

Jos uvijek ne mogu roditi pisanje.
Novi laptop nema dijakriticke znakove, koji mi neopisivo nedostaju.

Mozda na proljece, nakon mnogo dugih setnji, duge zime
I dugih dugih dugih.... disanja.....
Mnogih jos oprastanja i otpustanja. Jer znam da se sakrilo iza svih slojeva koje sam pospremila unutar sebe.
Nakon jos barem jedne zime ciscenja.

Molim za rodjenje... pisanja. Koje me voli i spasava, koje je bezuvjetno tu za mene, kakva uistinu jesam,
Kad god to jesam i koliko god.

Hvala pisanju na svim redcima, hvala na svim olaksanjima, razumijevanjima, zagrljajima.
Hvala najvise na svijetu, hvala mozda vise nego icemu i ikome.

Hvala
Hvala
Hvala
Hvala.

Cekat cu te zauvijek. "Tvoju ulicu necu napustiti nikada, dok sam ziv".

Tako ni ja tebe necu, necu te napustiti nikada. A znam da neces ni ti mene.

od svega što je nestalo.
izgubljeno.
zaboravljeno.
što učiniti?
što stvoriti?
kako?
kako?

pogledaj ovaj grad. grad uz ocean.
hodam njime svaki dan, ulicama, kojih je mnogo.
nastojim uvijek ići drugim putevima, da mi bude zanimljivo.
kad žurim, ništa ni ne primijetim.
pa se onda drugi put sjetim usporiti, to jest krenuti ranije, da ne moram trčati.
hodam jaaako polako, i udišem sve prizore, ulaze mi u srce. obični, svakodnevni prizori
predivno.
sad je jesen, mijenja se zrak, mijenja se zemlja, mijenja se šuma, mijenjamo se mi.
vidim da mi srce žedno upija ovu jesen, svaki usporeni korak upija, svaku svježinu.
bolno je vidjeti sve jasnije. vidjeti tako jasno život i smrt. prolaznost svega. besmislenost vezivanja.
i slatko je, kao promatrač, svjedočiti svemu. predivnosti življenja. predivnosti jednostavnosti.

sve je napisano. sve je izrečeno. sve je proživljeno.
već nebrojeno puta. nebrojeno galaksija.
i sada, nakon svega, treba se napokon suočiti s tom činjenicom.
zatim, prihvatiti svim srcem i dušom i razumom i tijelom, bez opiranja.
zatim, hrabro, živjeti. kao da je zadnji put.
i tako svaki dan, nastojati, malo po malo.
sve dok ne uspiješ.
samo hrabro.
voljeti, kao da ne postoji sutra.
neustrašivo.

jedno popodne šetala sam šumom cedrova i odjednom mi je došla spoznaja
o tome da se moj glas promijenio. nisam ni primijetila kad se to dogodilo.
no ne samo glas, već i oči, i ruke. ne znam kako objasniti što to znači, to je samo osjećaj.
sva poznatost i prepoznatljivost nestala je i odjednom je preda mnom cijeli
jedan novi prostor praznine koji povremeno ispuni pokoja nostalgična slika, miris,
riječ ili zvuk. negdje duboko u meni, u mjestu nekad tihom, sada bruji taj osjećaj slatko-trpak,
poput bljeskova munje u mrkloj noći, poput strašne oluje koja mi grije srce kad ju
gledam iz sigurnosti svog doma. uvijek sam bila svjesna kompleksnosti svojeg unutarnjeg života,
koji se nikada nije previše odražavao na vanjskom planu, jer potisnut. no sada, ne mogu više
razlučiti razliku između to dvoje, jedno se ogleda u drugom, prožimajući se, i nisam nikada mogla
ni sanjati kako to može izgledati. kako je to biti vani dok oluja bijesni, bez skloništa, na pljusku, izložen
munjama i vjetru koji ruši sve pred sobom. koliko je bolno i slatko naizmjence, koliko je bijedno i
poražavajuće, a veličanstveno istovremeno. jer nema jednog bez drugoga. i nekad u neizdrživosti
trenutka održavanja obojeg istovremeno, dva polariteta kao dva kraja štapa kojim balansiram na užetu
iznad nečega što se čini kao bezdan. voljela bih da mogu o svemu ovom pisati bistrije i praktičnije,
bez tolikih metafora, no to ne bi bio moj glas. no bitno je da u tim mučnim trenucima, samo jedan
tračak prepoznavanja apsurda, samo jedna zraka humora, dovoljna je da shvatim! treba samo odustati od oboje,
jer sve je to samo drama koju odigravam i kojom sebe zabavljam. i dalje radije igram filmske uloge,
projicirajući unutarnje drame na vanjskom planu postojanja, umjesto da odustanem od svih igara i igrica
i dopustim da, kao i ostalim slojevima koji su se oljuštili silom prilika, ovaj put sama odlučim odustati
od njih.

šteta što se moram stalno na to podsjećati. ili još gore - kad i ja skroz zaboravim - život.

toliko.

dio vede, dio provede.

mnogo prevelikih riječi
premalo velikih zagrljaja.

najčešće mi je potrebno, za pisanje, da posudim nečiji glas. bio to glas neke osobe u prolazu. neke rečenice
koja odzvanja po putu ili u samoći kasnih noćnih sati prije spavanja.
to može biti i tvoj glas.
najčešće su to neki snažni glasovi na koje naiđem, koji me ispune,
pokupe u meni ono što je potrebno, upiju u sebe, i izađu. tada pišem.
to bi onda značilo da ništa od svega zapravo nije sasvim moje, niti je ikada bilo.
to sam shvatila danas, gledajući jedan film koji me ostavio, unakrsnim poništavanjem, potpuno bez glasa.
kao na slici s naočalama. bez glasa.
nekad pišući izazivam da se desi upravo ono o čemu pišem.
ili da to nešto o čemu govorim umre. kao što umiru neke iluzije. ili želje.
samo govorim o onome što primjećujem.
primjećujem da volim osjećaj umanjenosti i minimalnosti, no ne znam to opisati drugačije no kao
umanjenost koja uvećava. minimalnost koja iz sebe daje sve što ima. sve što je moguće.
samo primjećujem.
najdraži su mi oni filmovi koji me prepune, a onda isprazne. oslobode ispraznog.
...
toliko.

nešto se iskristaliziralo.
unutra.

što sve postoji?

postoje koraci.
postoje travke koje trepere na toplom vjetru.
sunce što blista u golim krošnjama.
postoji pjesma u dubini šume, u ledu koji puca i otapa se pod suncem
na nasipu.
pucanje leda dolazi i iz šume
to je snažan, maseno prodoran zvuk razlamanja čega, iznenadnog lomljenja i pucanja
stresem se i stanem da osjetim tu napetosti koje sam odjednom svjesna
opuštam ruke
opuštam čeljust
opuštam trbuh
obično tim redoslijedom.
u daljini je čaplja ili roda
kad poleti, vidim da je čaplja.
svakim korakom kao da ulazim dublje.
pomislim, kakvih sve priča ima po putevima.
što sve skrivaju livade i šume, potoci i rijeke,
što to ima u blatu i ledu, u soli zemlje i mora.
što to ima u meni što sluša
što se otvara.
oni koji su o tome pisali, znali su. pomislim.
oni su znali.

toliko.

bilo je nekad tih nekih sentimentalnosti od kojih bi mi zadrhtalo srce.
danas, vidim ih još uvijek,
u kojoj sjetnoj pjesmi, u gradskoj magli,
u kiši što slijeva se niz betonske blokove
u čijim očima
u sjećanju na njega i njega i nju i njih neke.
a moje srce pritom... drhti na neke sasvim druge frekvencije.
na melodije vjetra
na ranojutarnju tišinu sobe
promrzlo svitanje borovih grana
korice svetih knjiga
bešumnost disanja
višesatnu besciljnu vožnju
šetnju kroz magle i mraz do polja obasjanih suncem
apsurd postojanja koji često moram izmisliti
mir držanja pravca
ljudi koje grlim
ljudi koje susrećem nenadano pa ih grlim i ne znam što reći
ti isti ljudi koje volim bez truda
drugi ljudi koje volim bez razloga i truda
ljudi s kojima vrlo rijetko pijem kavu ili čaj.
i vidim razliku.
sada, radije pristajem na one sentimentalnosti bez stiska
koje me, poput vjetra, samo dobro propušu, osvježe
koje me umiruju prije sna
koje ne ostavljaju olovni trag za sobom
koje se ne urezuju u kožu kao u kamen
koje me prime čvrsto i odmah puste, bez boli.

sloboda u odnosima. gdje dajemo i primamo bez očekivanja kazne ili nagrade.
odnosi u kojima se supostoji u slobodi bića koje jest
i koje voli bez razloga
samo zato što može
i jer jedino to ima smisla.

to je nešto o čemu bih mogla pisati mnogo knjiga.

već odavno mi nije došla pjesma.
kada spavam, ja zaista spavam.
neko vrijeme već, riječi me ne uvlače u svjetove
(svaka riječ u jedan svoj. kao na primjer riječ slutnja.
odavno već neka sam druga riječ, ali neću reći koja)
jer ovaj ovdje u kojem provodim većinu vremena
vrlo je jak i uvlači me jako u tijelo, drži me čvrsto
jer mu dopuštam
jer vrijeme koje traje upravo je ovo vrijeme
koje je okej takvo kakvo je
u kojem učim prihvaćati beskrajnu slobodu postojanja
beskrajnu slobodu izbora stvaranja
rastvaranja
vraćanja
otpuštanja
nastavljanja.
čini se kao da već neko vrijeme cijeli svijet nešto otpušta
cijeli svijet nešto obnavlja unutar sebe
ili se čisti od čega.

sutra.